14

¹1•Iz 50, 9•Ps 39, 12; Ps 102, 27•Sir 40, 1–10; Sir 41, 1–4•Mudr 2, 1Čovjek koga je žena rodilakratka je vijeka i pun nevolja.• 2•Iz 40, 6–8+•Ps 37, 2+•Prop 6, 12²K’o cvijet je nikao i vene već,poput sjene bježi ne zastajuć’.• 3•Ps 8, 5; Ps 144, 3³Na takva, zar, ti oči otvaraši preda se na sud ga izvodiš?• 4•Job 4, 17; Job 9, 30; Job 15, 14; Job 25, 4•Ps 51, 7⁴Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!• ⁵Pa kad su njegovi dani odbrojeni,kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, ⁶skini s njega pogled da počinut’ može,poput najamnika da svoj dan uživa. 7•Iz 6, 13⁷Ta ni drvu nije nada sva propala,posječeno, ono opet prozelenii mladice nove iz njega izbiju.• ⁸Ako mu korijen i ostari u zemlji,ako mu se panj i sasuši u prahu, ⁹oćutjevši vodu, ono će propupat’i pustiti grane kao stablo novo. 10•Prop 3, 21¹⁰Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?• 11•Iz 19, 5; Iz 51, 6•Ps 102, 27¹¹Može sva voda iz mora isparitii presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,• ¹²al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,dok nebesa bude, neće se podići,od sna se svojega probuditi neće.

13•Iz 26, 20•Am 9, 2¹³O, kad bi me htio skriti u šeolu,zakloniti me dok srdžba ti ne mine,dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,• 14•Job 7, 1¹⁴– jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –čekao bih te sve dane vojske svojedok ne bi došao da mi smjenu dadeš.• ¹⁵Zvao bi me, a ja bih se odazvao:zaželio si se djela svojih ruku. 16•Job 10, 6¹⁶A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,• ¹⁷u vreći si prijestup moj zapečatioi krivicu moju svu si zapisao.

¹⁸Vaj! K’o što se jednom uruši planina,k’o što se hridina s mjesta svog odvali, ¹⁹k’o što voda kamen s vremenom istroši,a pljusak bujicom zemlju svu sapere,tako uništavaš nadu u čovjeku. ²⁰Oborio si ga – on ode zasvagda,nagrđena lica, otjeran, odbačen. ²¹Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;ako su prezrena – o tom ne razmišlja. ²²On jedino pati zbog svojega tijela,on jedino tuži zbog svojeg života.«