Knjiga o Jobu
27
Bildad govori uprazno
1Job progovori i reče: 22»Živoga mi Boga što mi pravdu kratii Svesilnog koji dušu mi zagorča: 3sve dok duha moga bude još u meni,dok mi dah Božji u nosnicama bude, 44usne moje neće izustiti zloćuniti će laž kakva doći na moj jezik. 5Daleko od mene da vam dadem pravo,nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. 6Pravde svoje ja se držim, ne puštam je;zbog mojih me dana srce korit’ neće. 7Neka mi dušmana kob opakog snađe,a mog protivnika udes bezbožnikov! 8Čemu se nadati može kad vapijei kada uzdiže k Bogu dušu svoju? 9Hoće li čuti Bog njegove krikovekada se na njega obori nevolja? 1010Zar će se radovat’ on u Svesilnome,zar će Boga svakog časa zazivati? 11Ali Božju ruku ja ću vam pokazat’i neću vam sakrit’ namjere Svesilnog.
Sofarova besjeda: prokletnik
12Eto, sve ste sami mogli to vidjeti,što se onda u ispraznosti gubite?« 1313»Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom,ovo baštini silnik od Svemogućeg. 14Ima li sinova mnogo, mač ih čeka,a porod mu neće imat’ dosta kruha. 15Smrt će sahranit’ preživjele njegovei udovice ih oplakivat’ neće. 16Ako i srebra k’o praha nagomila,ako i nakupi haljina k’o blata, 1717nek’ ih skuplja, odjenut će ih pravednik,ljudi će nedužni podijeliti srebro. 1818Od paučine je kuću sagradio,kolibicu kakvu sebi diže čuvar: 19bogat je legao, al’ po posljednji put;kad oči otvori, ničeg više nema. 2020Usred bijela dana strava ga spopada,noću ga oluja zgrabi i odnese. 21Istočni ga vjetar digne i odvuče,daleko ga baca od njegova mjesta. 22Bez milosti njime vitla on posvuda,dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. 23Rukama plješću nad njegovom propašćui zvižde na njega kamo god došao.